Kralj Dmitar Zvonimir jedan je od najšire prepoznatih hrvatskih kraljeva. Nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. okrunjen je ban Dmitar Zvonimir 8. listopada 1076. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu za kralja krunom koju mu je poslao papa Grgur VII. (1073. – 1080.) po svome izaslaniku opatu Gebizonu.
Sačuvana je i Zvonimirova prisega papi koju je izrekao nakon što je dobio krunu, žezlo i papinsku zastavu: Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoću Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije, izabran jednoglasno u skupštini po svemu kolikom svećenstvu i narodu za vladu u kraljevstvu hrvatskom i dalmatinskom, a od tebe, gospodine Gebizone, koji imaš vlast od gospodina našeg pape Grgura kao poslanika stolice apostolske, opremljen i za kralja u solinskoj bazilici postavljen zastavom, mačem, žezlom i krunom, tebi se obvezujem, obričem i obećajem, da ću stalno vršiti sve što mi njegova časna svetost nalaže, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema stolici apostolskoj, pa što god je u ovoj kraljevini odredila ili će odrediti stolica apostolska i poslanici njezini, na to ću paziti; krojit ću pravdu, branit ću crkve; brinut ću se za prvine, desetinu i za sve što ide u crkvu. Starat ću se za život biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i prema propisima žive; štit ću siromahe, udovice i siročad; ukidat ću nedopušten brak među rođacima, odredit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a sklopljeni (brak) neću dati razriješiti. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću se voljom Božjom pokazati pravedan u svemu, što je u skladu s pravom…
Zvonimir od pape, kao jednoga od centara moći tadašnjeg svijeta, prima krunu. Zbog toga mu u znak svoje zahvalnosti obećava biti vjeran. Zvonimirovu vjernost ne treba gledati kao znak feudalne podložnosti, već je valja promatrati kao znak spremnosti hrvatskoga vladara da provodi Grgurove reforme na području Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimirova prisega je još jedan solinski dokaz – uz nadgrobni natpis kraljice Jelene – da je todobna Hrvatska bila na razini europskih zemalja. Formule koje se u njoj spominju znane su u tadašnjim uljuđenim državama, na primjer u zakonicima Karla Velikoga, a sam čin krunidbe nije se razlikovao od krunidbe rimsko-njemačkih careva i ostalih kraljeva u Europi.
Izvor: Virtualni muzej grada Solina
Političke i vojne prilike u vrijeme njegove vladavine
Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu kralja Hrvatske i Dalmacije te kralja hrvatskog. Prvi je naslov, sadržavajući oba pokrajinska naziva, odražavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovještavao Zvonimirov cilj, tj. čvršće vezanje tih dviju cjelina u jednu. Da se Zvonimir nije oslanjao na tradiciju Trpimirovića i njihov ugled pokazuje i to što se lako odrekao obiteljskih mauzoleja srušene dinastije.
Dvije godine nakon stjecanja krune, darovao je splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Stjepana i Marije, inače mauzolejski grob dinastije Trpimirovića u Solinu. Prema spisima, Zvonimir je najviše volio stolovati u Kninu.
Njegova Hrvatska zadržala je snagu koju je imala za prethodnika, a time i sposobnost vođenja aktivne vanjske politike. Novo je uplitanje u veći međunarodni sukob zaprijetilo s promjenom političkih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski vladar Robert Guiscard (oko 1015. –1085.), izmirio se 1080. s papom i uz njegov pristanak pripremao rat s Bizantom. Car Aleksije I. Komnen (1048. – 1118.), saveznika je našao u Veneciji, ugroženoj daljnjim jačanjem Normana. Dmitar Zvonimir u tom se ratu stavio na stranu Normana. Rat je okončan 1085., kad umire normanski vladar. Bizantski car Aleksije I. za zasluge u ratu daje duždu Vitaleu Falieru (umro oko 1095.) upravu nad temom Dalmacijom. Falier se zbog toga kitio naslovom dux Dalmatiae, doduše, samo ispraznom titulom jer dužd zapravo nije kontrolirao Dalmaciju pa je Hrvatska ostala neokrnjena.
Jelena Lijepa
Jelena je bila kći kralja Bele I. i njegove žene Rikse Poljske. Godine 1063. udala se za slavonskog bana Dmitra Zvonimira koji je kasnije postao hrvatskim kraljem, čime je ona postala kraljica.
Jelena je rodila dvoje djece, sina i prijestolonasljednika Radovana i kćer Klaudiju. Međutim, kraljević Radovan umro je prije oca, zbog čega je Hrvatsko kraljevstvo, nakon Zvonimirove smrti 1089. godine, ostalo bez nasljednika na prijestolju. Kraljica Jelena se, nakon suprugove smrti uključila u prijestolonasljedne borbe i svoja kraljevska prava prenijela na brata Ladislava I., koji je imenovao nećaka Almoša novim hrvatskim kraljem (1091. – 1095.).
Istodobno je dio hrvatskog plemstva izabralo za kralja posljednjeg muškog člana dinastije Trpimirovića, Stjepana II. (1089. – 1090./1091.), nećaka Petra Krešimira IV., kojega je Zvonimir svojevremeno natjerao da se odrekne herceške časti i prava na krunu i dao ga zatvoriti u samostan sv. Stjepana pod borovima kraj Splita. Nakon Stjepanove skore smrti 1091. godine, Hrvatsko Kraljevstvo ostalo je bez vladara i bez vladajuće dinastije te je, nakon 90 godina unutrašnje stabilnosti i napretka, ponovno bačeno u prijestolne borbe.
Kako Jelena kao žena nije mogla vladati, njen je brat Ladislav, preko rodbinske veze, položio pravo na hrvatsko prijestolje, što je na kraju dovelo do ugarsko-hrvatske personalne unije pod Ladislavovim nećakom Kolomanom koji se u Biogradu 1102. godine okrunio za kralja Dalmacije i Hrvatske, čime je uz zaslugu kraljice Jelene nastupilo razdoblje devet stoljeća zajedničke hrvatsko-mađarske povijesti.
Bašćanska ploča
Bašćanska ploča, najvažniji i jedan od najstarijih hrvatskih epigrafskih spomenika pisan glagoljičnim slovima oko 1100 (zadnja brojka datacije nije sačuvana). Naziv je dobila po mjestu Baški na Krku, gdje je ploča nađena u crkvi sv. Lucije kraj Jurandvora između Baške i Bašćanske Drage. Danas se čuva u palači HAZU u Zagrebu. Bašćanska ploča ide po pismu u skupinu spomenika prijelaznoga stadija između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljice. Jezik je ploče hrvatskostaroslavenski. Bašćanska ploča bila je prvotno ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi sv. Lucije.
Sadržaj Bašćanske ploče moguće je segmentirati na različit broj dijelova. Nema sumnje da se na njoj može, nakon kršć. invokacije, pročitati zapis opata Držihe kako je hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji, pa se navode svjedoci darivanja. Slijedi minacijska formula, tj. prijetnja onima koji bi osporavali darovanje, i obveza redovnicima da mole za darovatelja i za sudionike u činu darivanja. Opat Dobrovit, u dugome zapisu, izvješćuje da je s devetero samostanske braće sazidao crkvu sv. Lucije u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao cijelom krajinom/Krajinom. Na kraju dolazi zapis da je u te dane Mikula (posjed?, samostan) bio u zajedništvu sa svetolucijskom opatijom.
Od njezina teksta počinje svako istraživanje povijesti hrvatskog jezika i književnosti, ali ona je zbog svoje glagoljice prijelaznoga tipa važna i za proučavanje povijesti glagoljičnoga pisma. Na njoj se prvi put na hrvatskom jeziku spominje ime hrvatskog naroda i ime kralja Zvonimira. Po njoj znamo da je kvarnersko područje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. Unatoč tomu što zbog velikih oštećenja natpisa među znanstvenicima postoje razlike o pročitanome tekstu, Bašćanska ploča prvorazredno je svjedočanstvo ne samo za razvoj hrvatskog jezika i glagoljskog pisma nego i za političke odnose u doba kralja Zvonimira.
Izvor: enciklopedija.hr
Legenda o kletvi kralja Zvonimira
Kada je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vladao Dmitar Zvonimir, posljednji veliki vladar narodne dinastije, zapadnim je kršćanstvom ovladao križarski pokret. Želja za oslobođenjem svetih mjesta na Bliskom Istoku potaknula je kršćane na organiziranje križarskog pohoda. Iako su kasnije postali poznati kao predziđe kršćanstva, Hrvati nisu bili skloni pridružiti se pohodu u daleke zemlje. Prema legendi iz 14. st., rimsko-njemački car Henrik IV. je uz odobrenje pape Zvonimiru uputio poziv da se priključi pohodu multinacionalne kršćanske vojske u Svetu Zemlju. Zvonimir je sazvao sabor „kod pet crkava“ na Kosovu polju kod Knina. Kad je okupljenim plemićima iznio namjeru da ih povede na križarski rat, oni su se pobunili, predbacujući mu da ih želi odvesti od doma i obitelji zbog svoje vlastite pohlepe i želje da udovolji papi i rimsko-njemačkom caru. U jednom su trenutku navalili na kralja te ga pretukli na smrt. Navodi se kako je Zvonimir tom prilikom kazao kako Hrvati 1000 godina neće imati svoju samostalnu državu.
Iako dojmljiva, ova je legenda prije odraz negativnog doživljaja križarskih pohoda u Hrvatskoj nego stvarnih događaja. Zvonimir je, naime, umro 1089., dakle prije nego je papa Urban II. uputio prvi poziv na križarski rat. Seljaci su nesumnjivo bili uznemireni prolaskom velikih križarskih vojski kroz njihova polja, a posebno je negativan utjecaj na Hrvatsku imao četvrti križarski rat, jer su tada križari i Mlečani opljačkali Zadar. Iako je Zvonimir najvjerojatnije umro prirodnom smrću, legenda o njegovom ubojstvu je značajna jer je u pitanju jedina srednjovjekovna legenda o nekom hrvatskom kralju za koju sigurno možemo reći da nije plod romantizma.
Izvor: povijest.hr