Jakov Zadranin

Ponekad možemo čuti kako mi Hrvati nedovoljno poznajemo i nedovoljno cijenimo svoju kulturnu i duhovnu baštinu, a to bi se s pravom moglo reći i za poznavanje i štovanje bl. Jakova Zadranina. O njemu se općenito vrlo malo zna, a i ono što se iznosi kao činjenice češće je proturječno i neprecizno. Takvo nepoznavanje i gotovo nebriga za duhovno vrelo Božje ljubavi koja prosijeva iz života bl. Jakova pomalo je naša nacionalna sramota, a posebno se to odnosi na vjernike, jer malo tko zna štogod reći o njemu. Evo stoga nekoliko temeljnih podataka, s napomenom da se izvori međusobno ne podudaraju u mnogim godinama. 

Ponajprije tako, dok će neki navoditi da je rođen točno 1400. godine, drugi će reći da je rođen tek tih godina. Iako se dugo nije znalo njegovo točno podrijetlo, nego se obično nazivao Jakov Ilirik, Jakov Dalmatinac, Jakov Slaven ili Jakov iz Bitetta, danas se sa sigurnošću može tvrditi da je rođen u Zadru, pa bi dosljedno bilo najpoželjnije nazivati ga blaženi Jakov Zadranin. Naime, iako je do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) bio običaj da se imena svetaca i blaženika vezuju uz mjesto preminuća, od tada se preporučuje da se ono ipak vezuje uz mjesto rođenja. Zato bi nam trebalo biti itekako stalo da se širi štovanje bl. Jakova i da se uvijek ističe kako je on naše gore list, tj. Zadranin. Nažalost, do dana današnjeg u Hrvatskoj ne postoji ni jedna crkva posvećena njemu u čast.

Poznata su i imena roditelja bl. Jakova – Leonardo i Blaženka, ali kad je u pitanju prezime, onda postoje određene inačice. Tako se kao njegovo prezime češće navodi Varingez, ali ponekad i Varinđec, odnosno Varindjec ili slično. Iako o roditeljima bl. Jakova ne postoje sačuvana vjerodostojna svjedočanstva, iz čega bi se moglo zaključiti da nisu imali nikakve važne nekretnine, odnosno da su bili siromašni, neki izvori tvrde da je gospodin Leonardo imao ljekarnu, a koju bi onda bl. Jakov nakon očeve smrti prodao, novac podijelio siromasima i otišao živjeti u samostanu.

Kršten je dva dana nakon rođenja u crkvi Gospe od Porta, koja više ne postoji, a nalazila se na mjestu današnje tržnice. O njegovu se djetinjstvu gotovo ništa ne zna, osim što je odmalena bio vrlo povezan s franjevcima koji su djelovali u Samostanu svetog Frane. Taj je samostan podignut za života svetog Franje Asiškoga, što je znak oduševljenja likom i djelom toga sveca, a još je više ta povezanost vjernika Zadra s utemeljiteljem bila i u tome što je vjerojatno sam Franjo bio u Hrvatskoj 1212. godine, kada je krenuo put Svete zemlje, ali je zbog vremenskih neprilika završio u Zadru. Moguće je da je po povratku iz Svete zemlje također svratio u neke hrvatske gradove pa tako i Zadar. Sama nazočnost svetog Franje u Zadru oduševljavala je vjernike i osnaživala ih u duhovnom smislu, a iz tog vrela svoju su snagu crpili desetljećima i stoljećima poslije. U tom svjetlu valja razumjeti i duhovnu snagu kojom su nošeni i franjevci vremena bl. Jakova, a što ga je privuklo da i sam pođe tim putem.

Tako je sa svojih dvadeset godina života ušao u Samostan svetog Frane, ali ne kao svećenik, nego kao redovnički brat, laik za kojega su po naravi stvari bili namijenjeni niži poslovi. Kako, naime, nije mogao slaviti svetu misu ni činiti sve ono što spada na svećeničku službu, radio je različite jednostavnije poslove. Bio je tako vrtlar, kuhar, sakristan, vratar, prikupljao je milodare, pomagao sirotinji itd. Upravo su ga ti poslovi učili poniznosti i u njima je pronalazio puteve ka Bogu, posebno kroz kontemplaciju i pokornička djela. Tomu je vjerojatno pridonijela činjenica da je bio i prilično nizak stasom. Tijekom svog života posebno će do izražaja doći njegova umješnost u kulinarstvu, pa se i dan-danas govori o nekim receptima bl. Jakova. U tom je svjetlu naročito poznato varivo od boba.

Do 1435. ili 1436. godine je bio u Samostanu svetog Frane, a potom je kao pratnja provincijalu franjevaca otišao na Generalni kapitul franjevačkog reda u Firenci i Asizu i odande se više nije vratio u Zadar, nego je završio u južnoj Italiji, u pokrajini Apuliji, gdje je bilo dosta franjevaca iz Bosne i Hercegovine, a koji su se ondje povukli pred navalom Turaka i razvili bogato pastoralno djelovanje. Vjerojatno ga je upravo ono potaknulo da ostane, pa se tako pridružio Franjevačkoj provinciji Svetog Nikole biskupa, koja je imala sjedište u Bariju. U narednim je godinama boravio u različitim samostanima i mjestima Apulije, a posebno je djelovao u mjestu Bitetto, kojih 15-tak km od Barija. Prvi put je ondje došao 1436. godine, gdje je niknuo tih godina novi samostan i time postao prilika za procvat duhovnosti. Tome je bitno pridonio i bl. Jakov svojim pobožnim životom i duhovnošću koja je poticale i druge da se otvore Božjoj ljubavi. Nakon što je svoj redovnički život provodio i u nekim drugim samostanima, vratio se u Bitetto za vrijeme kuge od 1480. do 1483., i pomagao svima kojima je na bilo koji način mogao pomoći, a ponajviše dijeleći pitku vodu iz samostanske cisterne, jer su mnogi zbog suše njome oskudijevali i zbog toga umirali. Opet je otišao u neki drugi samostan, a konačno je u Bitetto došao 1485. i ondje ostao do smrti. 

Narod ga je jako volio, jer je uvijek bio otvoren prema siromasima, a uz to je njegov pokornički i kontemplativni život postao svima vidljiv i nukao je mnoge da ga u tome slijede. Po njegovim su se molitvama događala i čudesna izlječenja, a uz to je imao dar levitacije, prorokovanja i općenito je imao mistična iskustva. Svima je tako bilo jasno da je svetac među njima, a poradi toga su ga vrlo cijenili i tamošnji velikaši.

Iako se često navode različite godine njegove smrti, najnoviji podaci sa sigurnošću tvrde da je umro 27. travnja 1496. Desetak godina poslije, točnije 1505., otvoren je njegov grob i tom je prilikom otkriveno da mu je tijelo neraspadnuto. Ono se čuva u staklenom sarkofagu u Svetištu bl. Jakova u Bitettu, koje je niknulo na temelju samostana u kojem je svojevremeno živio blaženik. 

Postupak za beatifikaciju započeo je 1629. godine, ali je obustavljen zbog smrti suca, te je nastavljen 1694., kada su priznata 53 čuda po njegovu zagovoru. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 29. prosinca 1700. godine, a krajem 1892. papa Lav XIII. izdao je bulu kojom određuje njegov spomen u misnim obrascima i Časoslovu. 1990. god. završen je postupak za kanonizaciju i svi su dokumenti predani Kongregaciji za proglašenje svetim i otad se čeka konačan pravorijek. Zanimljivo je primijetiti da je papa Benedikt XVI. još 19. prosinca 2009. god. potpisao dekret kojim se priznaju herojske kreposti bl. Jakova te da je najavio skoru kanonizaciju osmero blaženika, među kojima i našeg blaženika, no premda su od tada ostali proglašeni svetima, to se nije dogodilo s bl. Jakovom, nego se čeka još jedno čudo.

Iako je kod nas, gotovo bi se moglo reći, zanemareno štovanje bl. Jakova Zadranina, odnosno manje-više se svodi na proslavu njegova spomendana 27. travnja u crkvi Svetog Frane u Zadru, Bitetto ga od 1656. god. slavi kao svoga zaštitnika i čuva živi spomen na njega. Za svoga zaštitnika odabrali su ga posebno jer mu pripisuju zaštitu od kuge, koja je harala te godine i pokosila veliki dio stanovništva okolnih mjesta, ali nije pogodila i Bitetto.

Uz središnju svetu misu 27. travnja, koja se zbog mnoštva vjernika slavi u vrtu, organizira se svake godine i velebna proslava koja traje cijeli tjedan i na kojoj sudjeluje najmanje 100.000 hodočasnika. Tom prigodom oko 200 do 250 osoba u srednjovjekovnim kostimima sudjeluje u ophodu ulicama grada Bitetta i na druge načine čuva uspomenu na blaženika, a posebno pravljenjem jela po receptima koji se pripisuju njemu. Prisjećaju se tako kako je bl. Jakov u samostanu radio kao kuhar i kako se prema spravljanju jela odnosio s dubokom duhovnošću, tako da se gotovo može govoriti o “kuhinjskoj teologiji”. Naime, blaženik je taj svoj posao doživljavao toliko produhovljeno da je s velikim marom npr. pazio kako će guliti krumpire, kako se ne bi zbog nemarnosti odbacivalo previše jestivih dijelova i time zakidalo siromahe. Također je pripremajući namirnice i obrađujući ih s velikom ljubavlju razmatrao o Božjim darovima, ovozemaljskim i nebeskim, ne propuštajući ni jednu priliku da na hranu gleda vjerničkim očima. Jednako bi ga tako vatra opominjala da se boji paklenskih muka i da ih svojim dobrim djelima izbjegne.

Uz to, valja navesti i kako zapisi svjedoče o izvrsnim kulinarskim vještinama bl. Jakova, a po kojima je znao od skromnih namirnica spraviti vrlo ukusna jela, zbog čega su se češće njegova subraća bojala neće li zapasti u grijeh proždrljivosti dopuštajući si uživanje u tako slasnoj hrani. U tom svjetlu posebno se može istaknuti njegovo varivo od boba, za koje je sam blaženik ovako naznačio recept: “U tavi polagano pržim luk dok ne pocrveni, zatim dodam metvicu i ubacim sitno nasjeckanu slaninu. Kad sve to smekša i uvene, nalijem vode i pođem u crkvu na Srednji čas. Kad se vratim s molitve, u to uspem prethodno namočeni bob i kad se skuha, dodam soli i papra. Prije samog posluživanja sve pospem sitno isjeckanim peršinom” (Monah Dorotej, Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernikaSplit 2012., str. 58).

U ophodu ulicama Bitetta nosi se relikvija bl. Jakova, odnosno njegov prst, a i to ima zanimljivu povijest. Naime, jedna je vojvotkinja 1619. god. naredila da se otvori blaženikov grob na iskazivanje počasti, a tom je prilikom potajno odgrizla njegov prst kako bi relikviju sačuvala za osobno štovanje, ali ju je počela peći savjest pa ga je vratila i kao odštetu dala napraviti srebrni relikvijar  za njegovo čuvanje.

1989. god. vjernici Bitetta donijeli su relikvije i sliku bl. Jakova u Zadar, koji su bili izloženi na štovanje 4-5 dana u Samostanu svetog Frane, a tih je dana dokumentirano kako je tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak nekoliko puta zavapio blaženiku da oprosti Zadranima što su ga zaboravili. Taj je nadbiskupov vapaj i nama svima i opomena i poticaj, koji nas prisjeća važnosti čuvanja svoga i nacionalnog i kulturnog i duhovnog blaga. A sva se ona mogu lijepo pronaći u baštini koja izvire iz ljubavi kojom je bl. Jakov gorio prema Gospodinu. Nadajmo se stoga da nećemo dugo čekati njegovo proglašenjem svetim, a jednako se tako slobodno utecimo njegovu zagovoru, da nam isprosi milost kod Gospodina da ga nasljedujemo u jednostavnosti, poniznosti i pobožnosti.

Izvor: Vjera i Djela

Pobožnost blaženom Jakovu Zadraninu

Oče naš nebeski, zahvaljujemo Ti što si izabrao jednog građanina naše do­movine, da Te proslavi svojim životom i da svima nama bude svjetionik na našem životnom putu.

On je izabrao ideal svetog Franje te je išao putem poniznosti i siromaštva, putem Isusa Krista. Zato si ga obda­rio darom ozdravljenja i proroštva, a Tvoja ga je Crkva proglasila blaženim.

Mi Te molimo da ga još više proslaviš u svojoj Crkvi i da nam po njegovom zagovoru udijeliš dar vjere i ljubavi, da sigurnim putem idemo k Tebi, našem vječnom cilju.

Blaženi Jakove, miljeniče Božji, koji si izabrao ideal asiškog sveca, put poni­znosti i siromaštva, koji si svoj život posvetio Bogu i bližnjemu, Ti koji si stupao ulicama našega grada, budi naš zagovornik kod Boga, pomogni svima nama da budemo vjerni Bogu.

Molimo Te da nas zagovaraš kod Boga u svim našim potrebama. Amen.

Društvene mreže: Javite nam se: