Marko Marulić (1450.-1524.) napisao je prvi hrvatski ep “Juditu”, a smatra se ocem hrvatske književnosti.
Rođen je u Splitu u splitskoj plemićkoj obitelji. Otac Nikola Pečenić bio je patricije i gradski odvjetnik, a majka se zvala Dobrica. Imao je čak sedmero braće i sestara. U Splitu je stekao vrlo široko osnovno obrazovanje, a pravo je studirao u Padovi.
Bavio se odvjetništvom u Splitu i obavljao je sudačku službu. Bio je također aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima koji su ratovali s Turcima. Povremeno je i putovao u Veneciju i Rim, a neko je vrijeme boravio i na Šolti.
Pronađeni su podaci da se bavio slikarstvom, arheologijom, proučavao je povijest Splita i Solina te razne crkvene spise.
O privatnom životu Marka Marulića ne zna se puno. Postoje podaci da je nakon navršene šezdesete godine otišao iz rodnog Splita na Šoltu, ali nakon dvije godine se ponovo vratio u Split. Tamo je i umro.
Poznat je po epu “Juditi” koju je napisao 1501. godine, a objavljena je u Mlecima 1521. godine. Sljedeći ep koji je napisao imao je naziv “Suzana”, no on nije bio ni približno toliko značajan kao Judita.
Pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku. Po opsegu i vrijednosti na prvom je mjestu među djelima na latinskom djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1496–99, tiskano 1507), zbirka poučnih priča i anegdota iz Staroga i Novoga zavjeta te života svetaca. Poetički nasljedujući Valerija Maksima, spis je podijelio u šest knjiga te mu, zamislivši ga kao putokaz kršćanima od vjerske spoznaje do konačnoga spasenja, dinamizirao strukturu različitim načinima pripovijedanja, napose izmjenom anegdotalnih crtica s legendarnim prikazima i sažetim životopisima. Zbog poglavlja u kojem se govori kako je laž katkad ipak dopuštena, knjiga je, na udaru cenzure, 1564. spaljena u Sieni i 1612. uvrštena u madridski Index librorum prohibitorum et expurgatorum.
To djelo iznimno bogate europske recepcije, po kojem je Marulić postao prvim hrvatskim piscem svjetskoga odjeka, tijekom XVI. i XVII. st. objavljeno je petnaestak puta te djelomično ili u cjelini prevedeno na talijanski, njemački, portugalski, francuski, islandski i češki jezik; prema nekima, knjiga Sanctos no gosagueono (Cazzusa 1591) japanska je adaptacija.
Na latinski je preveo Hrvatsku kroniku (oko 1510), izvadak iz Ljetopisa popa Dukljanina, tiskanu kao Regum Dalmatiae et Croatiae gesta u knjizi De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex I. Lučića (Amsterdam 1666). Pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajviše o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI (1522) politički je memorandum novoizabranomu papi, retorički besprijekorno izveden, ispunjen gorčinom, gotovo beznađem, u kojem Hrvatsku vidi kao posljednju crtu europske obrane.
Izvori: Lektire.hr / Hrvatski biografski leksikon